TAJNE MLADE BOROVE ŠUME  

Zagazismo dobrano u jesen. Trinaesta izložba gljiva mi deluje kao nekakva daleka prošlost. Iako ova godina nije bila vrela i sušna kao dve prethodne, septembar je podario gljive samo po budžacima, usecima, potocima. Ubrzo zatim dođe kiša, niske temperature, na planinama sneg i mraz. Kad je ponovo otoplilo imao sam prilike da na Goliji u bukvi i smreki vidim nebrojena plodna tela muhare, u različitim fazama razvoja, sva uništena, pocrnela od mraza. Ipak, po livadama u klisurama potoka našlo se nešto svežih gljiva, koprenki, amanita, modrikača, mlečnica, …

 

 

 

Ušiljena cepača, Inocybe fastigiata, je preplavila mešovitu šumu bora i hrasta.

 

Čim se pojave prvi laki mrazevi, nekako to bude signal da oživi stelja pod borovima. Od četinara u okolini Kragujevca u većem broju ima samo crnog bora, uglavnom sađenog na krečnjačkim, kamenitim, golim stranama. U prošlim vremenima to pošumljavanje je bilo jedna od (retkih) aktivnosti za poštovanje. Tako gljivari Kragujevca mogu uživati u mladim borovim šumama Ugljarevca, Kneževca, Dobrače i u gljivama koje su tu našle svoje stanište. 

Borova roze zeka, Russula cessans je prilično česta u borovima, u jesen. 

 

Negde baš polovinom oktobra, na sastanak društva Mika i Goca doneše nalaze iz borovih šuma Ugljarevca, koje se protežu sve do Stragara. Kao dete u potrazi za novom igračkom, zavirujem u korpu, a Goca polaže na sto rujnice, sunčanice, vitezovke, puževače i pet, šest preslica, mlečno belih, pomalo zdepastih. Prvo što mi je palo na pamet, A.vaginata var. alba. Međutim, mnogo stvari se nije uklapalo: pečurke su rasle u čistoj borovoj šumi na krečnjaku, narebrenje šešira je bilo veoma plitko, ponegde i jedva primetno, listići su bili veoma široki izrazito pahuljasti po oštrici, na većini primeraka na šeširu su bili krupni ostaci vela, volva i izgled plodnih tela je podsećao na kneginju (A.caesarea). 

Njeno veličanstvo mlečna preslica, Amanita lactea.

 

Prvi susret sa novom vrstom je uvek za gljivara poseban doživljaj, a šta da kaže čovek koji je četrnaest godina skupljao amanite, a evo mesec dana posle izlaska knjige o ovom rodu u Srbiji, pred njim se pojavila nova vrsta. Dakle, uzbuđenje je bilo posebno. Pogled kroz mikroskop (veoma velike elipsoidne spore) me je uverio da se rado o retkoj, pretežno mediteranskoj vrsti, mlečnoj preslici (Amanita lactea).   

U mladim borovima, u mahovini, na krečnjaku, Amanita lactea. 

 

Poskočio sam, poleteo i odmah se sledećeg dana sa Gocom našao na njenom staništu. Mladi crni borovi (Pinus nigra), kamen viri ispod iglica, vlage u izobilju od proteklih kiša. Ima puno mahovine, bukvalno načičkane zekama (uglavnom R.sardonia i R.sanguinaria). Prilično je strmo. Pažljivo pretražujemo treren i ne zadugo nađoh se lice u lice sa gljivom sa poternice. Ispred mene je bila šeširom i drškom, a bogami i volvom, njena uzvišenost, mlečna preslica. Ne tako davno ovu gljivu su svrstavali u sekciju Caesareae, dok je sada ona ipak na pravom mestu u sekciji Vaginatae. Ubrzo, nabasasmo na još jedno plodno telo, pa još dva, pa još tri. Neverovatno, praktično svih proteklih gljivarskih godina sam u oktobru i novembru obilazio ove terene, a nikada nisam video ovako nešto. Bože, kako je samo lepa! Nekako mi deluje da je od plemenitog roda. Nije mi žao što u knjizi nije posebno predstavljena, kao još jedna amanita Srbije. Svakako biće prilike za to u drugom izdanju.

Ovu rujnicu (L.deliciosus) beru i lovci, a povremeno se i otkupljuje, kao ove godine na Zlatiboru.

 

Nisam se još otreznio od susreta sa mlečnom preslicom, kada na sledećem sastanku u razgovoru sa našim prijateljima, planinarima iz društva Gora, saznadoh da tu u blizini u mnoštvu raste krvna rujnica. Čekajte ljudi, pa ja tumaram godinama po četinarima i svakakve rujnice sam video ali krvnu (L.sanguifluus) nisam. Sigurno je po sredi nekakva greška. To je opet, uglavnom mediteranska mlečnica, staništa su joj daleko tamo na moru. Ipak, planinar Dejan dobro poznaje gljive i nema razloga da mu ne verujem. Vozeći prema selu Bare razmišljam, ako pronađem i ovu gljivu sa poternice, gljivarsku jesen 2013. ću zauvek pamtiti. 

Tamnonoga renovača, Hebeloma edurum, prema nekim autorima miriše na čokoladu. 

 

Silazimo u jedan jendek, pa opet uzbrdo kroz mladu borovu šumu, opet na kamenu, krečnjaku. Dosta je vlažno od proteklih kiša, oko mene nebrojene gorke borove vitezovke (T.fracticum), poređale se u krugovima, prerasle kao tanjiri. Sa leve i desne strane gomile đubreta me podsećaju da se nalazim u Srbiji. Načuo sam da u našim selima postoji "tradicija" (koju treba negovati), da se đubre nikada ne ostavlja na istom mestu. Valjda domaćini žele da znaju u svakom trenutku gde je njihovo smeće. Tako se deponije šire kao zaraza, svuda po našim osakaćenim šumama. Bio sam svedok da sada skupljači otpadnog metala prekopavaju te deponije u potrazi za, kako kažu dobrom zaradom. Šta ćeš, bogato društvo, pa višak ostavlja u šumi.

Krvna rujnica, Lactarius sanguifluus, po prvi put u objektivu mog fotoaparata. 

 

Nailazim, na ove jeseni nebrojene renovače (Hebeloma spp.). Ove ne smrde kao većina u rodu, ove čak mirišu (radi se o H.edurum). Borovi su obrasli u kupinu, trnjinu, prizemne osušene grane šibaju po licu, cepaju odeću. Situacija je napeta, još ništa od krvne mlečnice. Na čistini slikam tamnu slinavku (Suillus collinitus) znatno ređu od obične slinavke (S.granulatus). Dejan zove da sa čistine uđem među borove. U velikoj, polegloj travi vidim karakteristične kupove rujnica, nekako su blede, uglavnom bez krugova, u svakom slučaju ništa neobično. Kada sam jedan primerak okrenuo, kako bi se videli listići, u žile mi se sjuri serotonin, pa endorfin, pa adrenalin, u prevodu, iščekivanje se pretvori u blaženstvo. Listići ove rujnice su bili bledo ljubičasti, ni nalik na himenofor do sada viđen. Na povređenim mestima lučilo se oskudno tamno crveno mleko. Okrenem se oko sebe, bio sam opkoljen krvnim rujnicama, Lactarius sanguifluus.

Kakvog li doživljaja, Lactarius sanguifluus. 

 

Slikam, slikam, po neku berem, pa opet slikam. I u sledećem borovom šumarku me čeka mnoštvo plodnih tela krvne rujnice. Koliko bezuspešne potrage, a na ovom malom prostoru obilje ove izuzetne gljive. Krenusmo dalje u livade i zabrane, ima sunčanica, puša, karamfilića, rudnjača. Pogledavam u korpu, a tamo se mreška desetak pečuraka, vrste čiju ću poternicu večeras skinuti sa zida.

Istinska tajna borove šume, krvna rujnica. 

 

Šta je sledeće? Ne bi bilo zanimljivo kada bi znao.

 
   

Send mail to Webmaster with questions or comments about this web site.
Organization © 2002  Gljivarsko društvo ŠUMADIJA
Last modified: 22-Nov-2010